Prije 95 godina rođena je ikona seksepila i simbol senzualnosti

Norma Jeane Baker, kasnije nadaleko poznata pod slavnim umjetničkim imenom Marilyn Monroe, rođena je 1. lipnja 1926. godine u Los Angelesu. Preranom smrću 36 godina kasnije naglo je okončana njena sjajna karijera, no sjećanja na nju su još uvijek prisutna kod svih ljubitelja filmske umjetnosti i šire. Upravo danas bi proslavila svoj 95. rođendan.

Malo je reći da ju život u djetinstvu nije baš mazio. Oca nikada nije upoznala, majka joj je već 1935. godine smještena u mentalnu ustanovu, a polusestra je za nju bila stranac. Često je mijenjala udomiteljske obitelj, bila je i seksualno zlostavljana, pa se već sa 16 godina, da bi izbjegla sirotišta i takav život, udala za pet godina starijeg vojnika Jamesa Doughertyja.

U vrijeme Drugog svjetskog rata radila je u tvornici municije u Kaliforniji, gdje ju je zapazilo iskusno i vješto oko jednog fotografa i tako je prvo započela njezina uspješna karijera pin-up modela, a odmah nakon rata i toliko željena glumačka karijera.

Potpusuje prvi ugovor za film i povlači potez koji će joj obilježiti cijeli život – mijenja ime u Marilyn Monroe. Nakon nekoliko manjih uloga, prvu veću ostvaruje u filmu Ladies of the Chorus (1948.). Slijede dvije manje, ali zapažene uloge u, od kritike cijenjenim filmovima, kriminalističkom Džungla na asfaltu (The Asphalt Jungle, 1950.) Johna Hustona i u drami Sve o Evi (All About Eve, 1950.) Josepha L. Mankiewicza.

Uslijedile su godine u kojima je dobivala manje uloge, ali i stekla reputaciju teške osobe “koja kasni ili uopće ne dolazi na snimanja i zaboravlja tekstove”. Razlog najvjerojatnije leži u njezinoj nesigurnosti, ali i činjenica je je sve više bila ovisna o opijatima i alkoholu.

Mjuzikl Muškarci više vole plavuše (Gentlemen Prefer Blondes, 1953.) Howarda Hawksa u kojem je igrala uz Jane Russell bio je tih godina jako uspješan film. Slijede nastupi u novim hit komedijama Kako se udati za milijunaša (How to Marry a Millionaire, 1953.) Jeana Negulescoa, Zabava je najljepši posao na svijetu (There’s No Business Like Show Business, 1954.) Waltera Langa i Sedam godina vjernosti (The Seven Year Itch, 1955.) Billyja Wildera.

U međuvremenu se 1954. godine udala za Joea DiMaggija, no brak je potrajao samo devet mjeseci. Na veliko platno se vratila filmom Autobusna postaja (Bus Stop, 1956.) Joshue Logana, primivši pohvale za nastup, a bila je nominirana i za Zlatni globus.

Tada je stupila i u novi brak, ovoga puta s piscem Arthurom Millerom, no i taj je potrajao samo do 1961. godine. Njen daleko najgledaniji i najuspješniji film je komedija Neki to vole vruće (Some like it hot, 1959.) Billyja Wildera. Za tu ulogu osvojila je Zlatni globus za najbolju glumicu u komediji ili mjuziklu 1960. godine kada je ujedno dobila i zvijezdu na Pločniku slavnih u Hollywoodu.

“Teško da postoji ženski šarm kojeg ona nije imala. Njezine glumačke vještine često su odlazile u drugi plan. Njezina seksualna privlačnost i slava (…) zaklonili su pogled na njen glumački rad.”, samo su neke opaske koje je Barbara Sichtermann u svojoj knjizi “Mit i muza” napisala o Marilyn Monroe.

U toj knjizi autorica je sabrala mišljenja poznatih ličnosti koji su pisali o fenomenu MM. Posljednji suprug Marilyn Monroe, pisac Arthur Miller, je napisao: “Nisam shvatio kako je Marilyn postala simbol autentičnosti. Možda je to bilo jednostavno zato što su pri pogledu na nju muškarce postajali nevjerni, a žene su postajele bijesne od zavisti …”

“Čak i nakon preokreta 1960-ih, seksualne revolucije, feminizma i drugih događaja, Amerika u dubini srca ostaje puritanska i sebe vidi ugroženom snagom seksa te odmah upire prstom u svakoga tko povrijedi granice.” (Barbara Sichtermann).

Pisac Truman Capote, koji je bio blizak glumičin prijatelj, rekao je sljedeće o svojoj dragoj Marilyn: “Ona ima tu određenu prisustnost, taj unutarnji sjaj, tu iznenada blistavu inteligenciju koja nikada ne bi bila vidljiva na sceni. Sve je to tako osjetljivo i krhko da je samo kamera u stanju zabilježiti takve trenutke.”

Capote je također proročanski već 1955. godine, čak sedam prije njezine smrti, izjavio i sljedeće: “Imam osjećaj da ona u ovom poslu nikada neće ostarjeti. Znam da je to apsurdno, ali tako je. Bojim se da će umrijeti mlada. U isto vrijeme, nadam se, da, molim se, da će barem živjeti toliko dugo da taj jedinstveni talent, zaključan u njoj poput nemirnog duha u boci, napokon može izaći. “

I doista, preminula je u trideset i šestoj godini od predoziranja tabletama za spavanje, a zbog iznenadne smrti nije završila snimanje filma Something’s Got to Give (1962.), remake filma My Favourite Wife (1940.). Stoga je njezin posljednji film ostala drama Neprilagođeni (Misfits, 1961.) Johna Hustona.

Dvije su zanimljivosti vezane uz taj njezin posljednji filma – scenarij je posebno za nju napisao ‘bivši’ Arthur Miller, a to je ujedno bio i zadnji film njezina glumačkog kolege Clarka Gablea koji je umro kasnije te godine.