Mahom zapuštene i jedan duži period vremena prepuštene zaboravu, javne slavine ili pumpe nekad su bile neizostavni dio vizure grada Zagreba.
Građanima su služile za okrijepu, kao dodatni, a ponekad i jedni izvor pitke vode u kvartu, ulici ili mjestu, ali i kao mjesto okupljanja susjeda u naseljima u kojima vodovodna mreža nije bila razvijena.
Tijekom ljetnih mjeseci nije bilo boljeg rješenja za osvježenje od gutljaja hladne vode iz jakog mlaza ulične pumpe, no danas je to gotovo nemoguće napraviti.
Brojni Železni Martini ili Železni Franceki ili Viktorijini zdenci, kako su ih najčešće zvali građani, nestajali su sa svojih mjesta, druge je odavno načeo zub vremena, ali dosta njih je sredinom 2010-ih pronašlo spas u umjetničkoj intervenciji i revitalizaciji.

Najbolje mjesto za okrijepu od ljetnih vrućina (FOTO: Facebook)
O povijesnom aspektu, funkcioniranju, korištenju i rasprostranjenosti, te umjetničkoj intervencije i načinu na koji se mogu revitalizirati javne slavine u Zagrebu i Hrvatskoj govorit ćemo kroz seriju članaka gdje ćemo postaviti sljedeća pitanja:
- Što su Željezni Franceki?
- Jesu li postojali i u drugim velikim hrvatskim gradovima?
- Koja je bila njihova namjena?
- Što je dovelo do njihove propasti?
- Kako je “ugrožena vrsta” postala inspiracija za umjetnički izričaj?
- Gdje danas možemo pronaći Franceke?
- Što možemo učiniti da ih otrgnemo od zaborava?
Gledajući povijesni aspekt, 7. srpnja 1878. godine iznimno je važan datum za Zagreb. Toga dana svečano je otvoren gradski vodovod puštanjem vode na zdencu Manduševac. Tadašnji vodovod činio je zdenac sa strojarnicom u Zagorskoj ulici i vodospremnik u Jurjevskoj ulici, a na njega je bilo povezano oko 11.150 ljudi.
Prve javne slavine ili pumpe za vodu pojavljuju se u Zagrebu krajem 19. stoljeća upravo sa spomenutim razvojem zagrebačkog gradskog vodovoda. Postavljane su u gradskim četvrtima koje tada nisu bile priključene na vodovod, a dizajnirane su jednostavno kako bi bile praktične za rukovanje.

VZ 10 ili oznaka za službeni naziv Viktorijini zdenci (FOTO: Facebook)
Javne pumpe službeno su se zvale Viktorijini zdenci, no građani su ih od milja nazvali Željezni Francek ili Željezni Martin – imena koja se i danas koriste u žargonu. I koja su u potpunosti preuzela naziv za ove simbole starog Zagreba.
Njihova uloga u svakodnevnom životu građana Zagreba nekad je bila puno značajnija. a neki od Franceka su ostavili dubok trag u zagrebačkoj svakodnevici. I Cvjetni plac je imao svog ispred tadašnjeg kina “Zagreb”, koji je bio vrlo tražena točka osvježenja za ljetnih vrućina.
Kvatrić je također imao svoju pumpu, nasuprot “Name”, na uglu nekadašnje tržnice i tik pored okretišta tramvaja, tako da su žedni građani stalno bili u opasnosti od prolazećih tramvaja. Jedan od poznatijih Franceka je bio i onaj kod okretišta tramvaja na Dolju, na jedinom pravom mjestom za napuniti bocu prije planinarenja na Sljeme i umiti se prije povratka u grad.
Priča o zagrebačkom Vodovodu (Youtube: Zagrebački Memento)
Popularni kvart Trnje imao je Željezne Franceke gotovo na svakom koraku, a i danas se u toj zagrebačkoj četvrti nalazi njih najviše – čak 18. Cijela je Trešnjevka sa cijelim blokovima obiteljskih kuća i ulicama između njih također bila premrežena javnim slavinama, no kako se gradska vodovodna mreža širila, Franceki su postupno izgubili svoju ulogu stalnih izvora vode u kućanstvima i polako pali u zaborav.
Neki su čak zbog neodržavanja potpuno izgubili svoju funkciju te su s vremenom postali samo sentimentalna vrijednost za Zagreb, zagrebačku kulturu i same Zagrepčane. Zapuštene i prepuštene zaboravu u ruke ih je uzela ekipa okupljena oko umjetničkog kolektiva “Pimp My Pump” koja je pozabavila njihovom likovnom obnovom.

Projekt revitalizacije u režiji Pimp my Pump (FOTO: Mario Kojundžić)
Projekt je krenuo sredinom 2010-ih sa ciljem da se javne slavine revitaliziraju na inicijativu Turističke zajednice grada Zagreba, a brojni oslikani Franceki danas oduševljavaju građane, ali i brojne turiste.
Je li to rješenje za njihov spas? Saznat ćemo kroz seriju članaka.
Autor teksta: Mario Kojundžić
Projekt je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.