Prije više od 30 godina, potpisnik se ovih redaka, proučavajući Bibliju graffita, knjigu SUBWAY ART upoznao sa graffiti umjetnikom BLADE-om koji je odrastajući na njujorškim ulicama početkom 70-ih stvarao graffiti art scenu.
Kao pionir prvog umjetničkog smjera u povijesti umjetnosti koji su izmislila djeca, BLADE (TC-5 Crew) je, zahvaljujući iznimno originalnom i produktivnom stvaralaštvu (oslikao je više od 5.000 vagona podzemne željeznice) u jednom trenutku proglašen i kraljem njujorških graffita.
Negdje oko 1984. godine BLADE postaje svjestan da je pokazao i rekao sve što je imao na graffiti sceni te se njegova karijera okreće prema galerijama i muzejima u kojima od tada pa do danas redovito izlaže.
Bio je među prvim Njujorčanima koji su izlagali u Europi, točnije u Amsterdamu 1983. godine u Galeriji Yakija Kornblita. To je ujedno i prvi trenutak kad je postalo jasno do postoji interes za graffiti umjetnost od strane kolekcionara, galerija i muzeja. Kupci su se otimali za prve radove, a izložbe pokazale vrlo uspješnima. Uz BLADEa, tada su u Galerija Yakija Kornblita još izlagali i Rammellzee, Dondi, Seen, Quick, Futura i Noc 167.
Prošli smo mjesec posjetili Veronu i Galeriju Arena Studio D’arte u kojoj Blade prvi put izlaže.
Tridesetak radova koje smo imali prilike vidjeti u Veroni dio su njegovog opusa koji redovno stvara i priprema upravo za ovakve izložbe.
Izložba je održana u galeriji koja se nalazi u industrijskom, na prvi pogled pomalo zapuštenom dijelu grada te smo se pitali koliko će uopće biti zainteresiranih posjetitelja izložbe. Periferna lokacija nas je prevarila.
Na izložbu je stigao priličan broj posjetitelja ne samo iz Verone, već i drugih talijanskih gradova. Nisu stigli samo graffiti writeri, već i ozbiljni kolekcionari. Kako nam je vlasnik i voditelj galerije Luca Cinquetti u razgovoru i potvrdio, za ovaj smjer umjetnosti postoji tržište i njegova je galerija u potpunosti orijentirana na graffiti art. Sonic, Lady Pink ili Crash samo su neka od imena koja su ranije izlagala u Arena Studio D’arte.
S obzirom da smo došli dan ranije, iskoristili smo priliku upoznati legendarnog BLADEa (pravo mu je ime Steven Ogburn) koji nas je oduševio svojom jednostavnošću i ljubaznošću. Uspjeli smo mu postaviti i par pitanja koje možete pročitati u nastavku ili pogledati na linku na kraju ovog članka.
Bladeovu izložbu možete pogledati do 15. veljače 2025. u Galeriji Arena Studio D’arte, Via Riccardo Felici 9, Verona, Italija. www.arenastudiodarte.com
Poštovani gospodine Ogburn, prvo da kažem dobro došli u Italiju, dobro došli u Veronu. Jako nam je drago vidjeti vas ovdje, konačno, i u blizine naše zemlje – Hrvatske. Što očekujete od ove izložbe? Kako vam se sviđa postav?
“Izložba izgleda sjajno, postav je odličan ali i galerijski prostor je predivan. Ponosan sam što sam ovdje.”
Ovo je prvi puta da ste u Veroni, zar ne? Apsolutno da… a jeste li već prije bili u Italiji?
“Par puta sam bio u Rimu, Bio sam također i u Manfredoniji i Foggiji. Bio sam pozvan posjetiti Manfredoniju od strane osobe čiji je otac vlasnik željezničkog ranžirnog kolodvora. Čovjek me pozvao u Foggiu i pitao dali bih oslikao koji vlak od tate prije nego što umrem? Odgovorio sam sa smiješkom – Naravno! I ono – jedno dva mjeseca poslije čovjek je umro.. s 40 godina… Zamisli – posjeduju željeznički kolodvor – pa nitko ne posjeduje kolodvor (Train Yard)”.
Danas smo u Veroni 2024. Kad gledamo unatrag, prvu ste izložbu u Europi imali kod Yaki Kornblita 1983. u Amsterdamu. Možete li reći nešto o tome?
“Da, izložba je bila 1983., no rad sam naslikao 1982. On (Yaki) je dobio prvu sliku koju sam naslikao, a zadnjih se 40 godina nalazi u New Groninger Museum (Muzej koji je među prvima prepoznao Graffite i Street art kao legitimnu umjetničku formu). Druga slika je kod mene doma”.
Možete li usporediti tu izložbu s ovom danas? Graffiti su bila nova stvar za Europu…
“Da, za sve su graffiti bili novi, nitko nije vidio ništa slično dotad. Zahvaljujući Yakiju Kornblitu i nekolicini kolekcionara, prvih ljudi koji su prihvatili graffite u Nizozemskoj, svaku izložbu koju smo imali Rammellzee, Dondi, Seen, Quick, Futura, Noc 167 i ja bile su rasprodane. Ljudi koji su tada došli bili su zapanjeni, nisu znali što gledaju. Nikada nisu tako nešto vidjeli, a sada odjednom su imali top graffiti writere iz New Yorka.”
Kad uspoređujete graffiti pokret u to vrijeme i danas – sve se promijenilo…Danas imamo nešto što povjesničari umjetnosti ili novinari zovu Street artom… Koje je vaše mišljenje o tome?
“Graffiti i Street art su potpuno različiti… Street Art je nešto što je nastalo od originalnih graffita, a i Street art se čini puno više prihvaćeniji i mainstream, dok su graffiti, naravno pisanje slova. A ne vole svi slova, ali je tako sve nastalo 1970. ili 1971. u NYC kada su Tracy 168, Super Kool, Julio 204, Taki 183, Stay High 149, Staff 161, Phase 2 počeli crtati. To su ljudi koji su počeli crtati prije mene”.
Imam pitanje koje nisam pripremao… Netko mi je rekao da su graffiti bili nešto što je povezalo različitu djecu New Yorka, iz različitih zajednica NY. Nešto je pokrenulo djecu da se zajedno miješaju…
“Da, apsolutno. Djeca su igrala košarku, sjedila zajedno i crtala skice… poput originalnih članova moje TC-5 (The Crazy 5) graffiti ekipe, Tull 13 je bio iz Jugoslavije, VAMM je bio Talijan, Death je bio Irac, Crachee je bio Židov, a ja sam Crnac. Imaš grupu klinaca od 15 godina koji se zezaju, jurcaju i crtaju okolo, ali nitko od njih ne vidi različitosti. Tad je još trajao Vijetnamski rat (1972) s Nixonom i ostalim sranjima, a nama je jedino bitno bilo crtati i zezati se…”
To je bilo vrijeme New Yorka kada je u gradu bilo puno bandi i nasilja… čuo sam da su za mnogu djecu graffiti bili izlaz…
.”..od Bandi … Graffiti ekipe su bili klinci koji nikada ne bi bili u bandama i uz nasilje…Bili smo hrpa klinaca koji bi popušili joint ili se ljubili s curama. Ako su se Black Spades htjeli potući s Golden Guinness ili Savage Nomads, bili su se spremni tući do smrti oko svog teritorija. Ova strana ulice je moja, a ova tvoja… to je apsolutno smiješno… Puno tih dečki dobilo je pozive za vojsku i išli su u Vijetnam. Dobili su oružje i mogli su ubijati ljude koji im nisu ništa učinili iz razloga koje im je Nixon rekao. To je nešto stvarno glupo.
Ako gledamo na to – Cruchee 11, originalni član TC-5. napisao je knjigu Tiger Force o ratu u Vijetnamu jer je njegov brat bio tamo. I dobio je Pulitzerovu nagradu za knjigu. Ako je želite pročitati, potražite pisca, Mitch Weiss – to je Cruchee 11… sad vrlo ozbiljan.. sijeda kosa…”
Zanimljivo, nisam znao za to…
“…nitko to ne zna…”
Graffiti su do nas došli kroz filmove, 1983-84. Stigli su uz Hip-Hop i prvi breakdanceri su počeli plesati na ulicama… Kako je to bilo kod vas? Graffiti nisu startali sa Hip-Hopom?
“Ne, prva rap pjesma koju sam čuo je Rapper’s Delight koja se pojavila 1979. na radiju WBLS sa Frankiem Crockerom (najvažniji voditelj i DJ crne glazbe krajem 70-ih u NY), ali nije bilo nikakve Hip-Hop glazbe od 1970.-1979 . Imali smo Funk glazbu, Led Zeppeline, Rolling Stonese, Jethro Tull… to je bila muzika na radiju.
Od sredine 70-ih bio je Disco – KC & the Sunshine Band, Donna Summer, Bee Gees i Tavares… to su stavljali u Hip-Hop i Break Dancing – nema šanse da bih plesao Break Dance 70-ih s ovom krasnom Afro kosom koju imaš na slikama u Subway artu… Nitko nije plesao Breakdance, repao ili tako nešto radio – slušali smo Top40 i normalnu glazbu… Yes i The Who…”
Recite mi, te 1970-e, i čuveni Blackout 1977? (iznenadni nestanak struje u većini grada koji je potrajao 2 dana) Vaša iskustva tada… koliko toga je bilo? (nacrtano)
“Imao sam 20 godina, ja i Mario smo uzeli sve sprejeve koje smo imali i crtali 2-3 dana…”
Bez spavanja?
“Bez spavanja. Ušli bismo među vlakove, crtali, onesvijestili se, probudili par sati kasnije i dalje nastavili crtati, piti vino, uživati i crtati što je više vlakova moguće. Nitko nije razmišljao da bi možda umjesto crtanja vlakova mogli opljačkati draguljarnicu i obogatiti se… Bili smo klinci i tako smo razmišljali… Samo smo pili vino i crtali vlakove.”
Kako sam pročitao u vašoj biografiji, crtali ste od 1972.-1984. Počeli ste izlagati kod Yakija Kornblita…
“Čekaj da te prekinem… On je bio jako ljut jer smo Seen i ja crtali vlakove, a imali i izložbe kod njega i došao je u New York urlati na nas kao na malu djecu:
„Vi moroni jedni – ne možete ići crtati vlakove jer izlažete kod mene u galeriji! Nitko neće doći i kupovati radove ako ih besplatno poklanjate!“
Moja žena Dolores bila je jako sretna zbog toga jer sam tad imao 27 godina i nije željela da crtam vlakove jer moram ići ujutro na posao, plaćati račune, osiguranje.. oženjen sam bio…”
OK, jako zanimljivo, ali recite nam i ovo – Tih 80-ih su se godina na sceni pojavili Jean Michel Basquiat i Keith Haring? Neki povjesničari umjetnosti navode da je s njima krenuo Street art? Jesu li oni bili dio graffiti scene ili ne?
“Da, došli su malo kasnije nakon mene… Dolazili su na izložbe. Imao sam solo izložbu u NYC a istovremeno je Andy Warhol u blizini imao jednu od svojih zadnjih izložbi. Keith Haring, Kenny Scharf i Basquiat došli su vidjeti izložbu te su u jednom momentu izašli van susresti se s g. Warholom. On je svojim kolekcionarima objašnjavao kako ti dečki predstavljaju ulice… Tada su počeli spominjati Street art umjesto graffita i na taj se način pokušali razlikovati od ostalih. Warhol je to tako rekao – i da oni predstavljaju ulice. To je Street art. Ali naravno, oni ne predstavljaju ulice. Graffiti ekipa predstavlja ulice!
Zato što već dugo crtaju vlakove.
Keith Haring je tip koji je crtao kredom koju je uzeo iz razreda. Pisao i crtao po stanicama… Za Basquaita ne znam – on je bio puno mlađi.”
Smatram da se tek polovicom ili krajem 90tih, ili poslije godine 2000. počelo više govoriti o Street artu i stvari su se počele mijenjati.
“Da, da, napokon Street art je puno prihvaćeniji u galerijama jer je većina graffiti writera „preteška“ da se s njima može raditi.. Previše je svađa i glavobolja.
Ljudi to ne žele – ako želiš raditi u galerijama – radi u galerijama.
Ja sam umjetnik koji radi od 70-ih i dogodilo se se da sam imao neku svađu 1974. Pedeset godina kasnije mi čovjek dolazi i to spominje – ma koga briga šta je bilo 50 godina ranije.. Odvedi radije unuke u zoološki vrt.”
Da li pratite što se zbiva danas u NYC s graffitima? NYC ponovo „gori“… potpuno oslikani vlakovi voze…
“Ne pratim što se zbiva, ali prijatelj Doc Magic iz starih dana prati.. Rekao mi .. vidi klince što rade, to je ludo!
Ali, kažem mu… „Doc, to što danas klinci rade je kazneno djelo, a ono što smo mi radili je bila nepodopština“.
Policiji se nije dalo raditi na papirologiji, opalili bi ti pljusku, uzeli marker i razlili boju po tvojim novim bijelim tenisicama što je bilo puno gore nego ići u zatvor. Koštale su 10$. Trebali su ti mjeseci da bih to uštedio!!!”
Danas još uvijek ima aktivne Old Skool ekipe koja crta… Da li danas možda crtate neki zid s vremena na vrijeme?
“Neeeee! Nikad više!!! Uvijek sam imao feeling da želim, ali neću…”
Dođite u Hrvatsku da crtamo…
“Ako dođem, samo ću piti rakiju… ali.. ne radim ništa ilegalno od 1984. godine”.
Imaš li neku poruku za domaće čitatelje?
“Drago mi je da ljudi još uvijek vole Martinu i Henryjevu knjigu Subway Art… čast mi je vidjeti što sve ekipa kod vas radi i da se ova umjetnička forma održava i dalje živom i hvala vam na tome.”
Gospodine Ogburn, hvala vam na intervjuu!
Navodimo neke od važnijih izložbi i muzeja u kojima je umjetnik do sada izlagao:
- godine – P.S. 1 Institute for Art and Urban Resources, Long Island (US)
- godine – Post graffiti, Sidney Janis Gallery, New York (US)
- godine – Groninger Museum ( NL)
– Lousiana Museum, Humlebaek ( DK) - godine – Galerie Thomas, Munich (DE)
- godine – Graffiti Art, American and French Artists, Musee des Monuments Francais Paris ( FR)
- godine – Bronx Museum, New York (US)
- godine – Whitney Museum , New York (US)
- godine – Adjust Gallery, ART Basel Miami (US)
- godine – Martin Wong Collection, Museum of the City of New York (US)
- godine – Art from the Streets, Art Science Museum , Singapore
- godine – Urban Art Fair Paris ( FR)
